Otkriće da nismo sami i da duša ne sme niti može da se osami, je samo bljesak onog andjeoskog u čoveku, što zasija u momentu kad je to duši najneophodnije. Jer osećaj lepote je urezan u dubini čovečije dimenzije postojanja, u želji ljudskih htenja, u dešavanju samog čoveka i u potrebi da se oseti harmonični tok života kako u sebi, tako i u drugima. Lepota je u očima koje hoće da ljube, u srcu koje je puno strasti, u želji koja se napaja znanjem mudrosti iz dubokih predela antičkog budjenja čovekovog. To traganje za trenom koji usrećuje, već je lepota dogadjaja sama po sebi. Jer bolje je stalno putovati, nego stići željenom cilju. Imati ideju o lepom nije isto što i živeti lepotu. Živeti lepotu znači istraživati istinu njenog porekla, a ta se istina nalazi u razumevanju našeg osećaja prema potrebi da osetimo širinu sveta koji nas okružuje i koji živi u nama. Imati moć da doživimo lepotu, da nas prožme osećaj ushićenosti, momenat blaženstva, ekstaza kojoj sve živo u prirodi hita u susret, je najuzvišeniji stepen lepote. Jer lepota se ne nalazi samo u mirisu cveća koje nas okružuje, već u moći da doživimo taj miris kao nešto lepo, prijatno, nešto što će probuditi u nama iskonsku harmoniju i uspostaviti sklad u nama i našem okruženju. Izgled stvari, ispoljenost predmeta u prirodi je jedan od preduslova da čovek uspostavi realno sinhronizovani odnos sa sveopštom prirodom. Sve u prirodi jeste produženi tok života čovekovog, produženi deo njegovog tela, njegove misli, uopšte sve može uticati na čoveka, jer sve jeste sastavni deo apsolutne uskladjenosti sa univerzalnim mehanizmom postojanja. Uglavnom, čovek pokušava da utiče na prirodu, na svoje okruženje i kad mu ne podje za rukom da ostvari željeni cilj, on to proglasi odvratnim, ne-adekvatnim i vrlo destruktivnim. Sve što nije u saglasnosti, i direktno koristi odrazu ljudske harmonije i mira, mi to označimo nepristupačnim i krajnje ružnim.
Budjenje ljubavi u čoveku za lepotom je lepota. Život sam po sebi je uzvišeni vid lepote, mladost je lepota, čovek kao ispoljena kreacija univerzalnog je savršena lepota. Sve ovo nije prolazno, jer se konstantno radja i obnavlja u sopstvenom izrazu budnosti, ali čovek kao jedinka, kao izdvojeni elemenat je prolazan. Medjutim, čovek kao sastavni deo sve postojećeg, nije smrtan, jer i on se stalno radja i re-kreira kroz večito obnavljanje sveopšteg ciklusa u prirodi. Čovek je prioda, on je svetlost koja nosi tajnu o mraku, biće koje poznaje i živi osećaj lepog i ruznog, i na posletku, naslućuje smisao i eventualni zadatak ličnog postojanja.
Podsvesno, mi svi znamo da je nemoguće da se dopadamo celom svetu, i zato kad se sretnemo sa odvratnim predemetom, dogadjajem ili čovekom, u nama se stvori odbojnost prema sopstvenoj ružnoći koju nosimo u sebi. Jer, da nemamo ružnoću u sebi, ne bi je mogli prepoznati van sebe. Otud, ružnoća i ne postoji kao permanento ispoljenje, već samo trenutna zasićenost nečim, koja nam ne dozvoljava da uživamo u svetu koji odjekuje kroz nas i u nama, na racionaln i objektivan način. I zato, blago gladnima u svemu, jer samo tada će se stvoriti i razviti neophodnost za sklonostima različitih aktivnosti u životu.
Mizerija i nemoć duha da obožava svet, ili sebe, je odraz onog što smatramo ružnim i nesrećnim. Ljudi imaju potrebu da se dive i prepoznaju lepotu u svemu, vide je u delu drugog čoveka, u radu prirode, osećaju njen smisao u sopstvenom biću. Magični rad sopstvenog života ukazuje na najuzvišeniji smisao lepote. Ako ne svesno, već podsvesno – čovek oseća da je sav ciklus prirode jedan uzvišeni ritam besprekorne simetrije, u čijoj se mreži haos i harmonija neizmenično došaptavaju, čineći tu istu simetriju mogućom i, za oko produhovljenog čoveka, beskonačno lepom. Ružno treba ulepšavati, nedovršeno dovršavati, ono što je palo podizati i lepoti se uvek diviti, kako spolja, tako i u sebi, jer obožavati bilo šta i bilo kada je potreba za srećom, odnosno uzvišeni stepen sreće. Ruznoća ne postoji, mi je vidimo kao takvu zbog toga što u sebi imamo element kontrasta za lakše prepoznavanja lepote. Postoje stepeni lepote koji se, ako nešto nije u saglasnosti sa očekivanim trenutkom zadovoljstva, proglase ružnim. Osećaj ružnog je potreba svakog čoveka, isto kao i potreba za lepim. Jer, osećaj prezira i gadosti dozvoljava lepom i ugodnom da se izgradi, uzdigne i dovrši. Samo na ruševinama odvratnog i gadnog, lepota može da zablista, jer u utrobi razarajućeg nespokojstva, radja se smisao blaženog zadovoljstva.
Za održavanje zdravog optimizma korisno je izoštravati sluh za lepotu, naći razlog da se konstantno nečemu divimo. Priroda sa kojom i u kojoj živimo, nudi bezbroj mogućnosti da se ispuni, izgradi i doživi potreba za lepim. Medjutim, današnji čovek nema baš puno vremena za jednu takvu neophodnost, osećaj za lepim mu je zamenila potreba za vlašću nad materijom. Čovek hoće da poseduje materiju, objekte oko sebe, druge ljude, tudje emocije, hoće vlast nad stvarima koje ne pripadaju njemu. A sve to zbog nesigurnosti koja proizilazi iz nedostatka vremena za osluškivanje sopstvenog bića, zbog nemogućnosti pronicanja u sopstvenu zonu duševnosti. Po prirodi čovek je koruptirano biće i zbog toga mu je osećaj za lepo zamenio instinkt za lakim i lagodnim životom. Ali i to je jedan vid lepote, jer i tada se čovek oseća ispunjeno, i sa zadovoljstvom proglašava to stanje – srećom.
Afinitet za lepotom je potraga za srećom, podsvesna želja za harmonijom, garancija za duži i ugodniji život. Ljudsko telo, sva ljudska čula, naviknuta su na ritmički odjek svega, na melodično kreiranje sveta, u dimenziji našeg bivstvovanja. I zato, sve što naruši taj sinhronizovani odraz harmoničnog, poziva na strah, na strepnju, podseća na haos, na eventualnu smrt koja izaziva i proizvodi demone u čoveku. Ljudski organizam, sam po sebi, je savršena mašina. Sve u čoveku, počev od najsitnijeg atoma, radi na principu fantastične harmonije datih elemenata koji, u medjusobnoj izmeni energije, održavaju ljudsko telo na nivou brilijantnog ispoljavanja. Magični sklad u organizmu, nesebična saradnja svih atoma, ćelija, organa u ljudskom sistemu, govori o najuzvišenijem principu lepote. Mentalni profil čovekov, njegov um, moć razmišljanja, racionalni prilaz stvarima, isto kao i emotivna projekcija njegove ličnosti, sve je uskladjeno da bi se očuvalo biće, život, telo, odnosno sama ideja ljudskog ispoljenja.
Otuda, lepota poziva na usavršavanje i podstiče čula na pobunu protiv ružnog i ustaljenog. Jer osećaj ružnog i odvratnog može da bude bolest, mrak, poraz, nemaština, smrt. Potreba za lepim je najuzvišeniji smisao života i najverniji razlog da istražujemo, dok u čežnji za srećom ne spoznamo smisao lepote.